Za ratne zločine počinjene u općini Čapljina do sada je na osam sudova osuđeno 27 pripadnika HVO-a i HOS-a i dva logoraša. Izrečeno im je više od 200 godina zatvora. Haški tribunal je i za zločine u ovoj općini oglasio krivima Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Brunu Stojića, osudivši ih na 111 godina. U presudi sudsko vijeće Haškog tribunala konstatuje da je HVO tokom ljeta 1993. nasilno raselio djecu, žene i starce bošnjačke nacionalnosti iz Čapljine, Domanovića, Počitelja, Lokava, Višića i s Bivoljeg Brda, a njihove kuće opljačkali i spalili džamije u Višićima i Lokvama, piše Stav.
U tački 2090 presuda Prliću i ostalima kaže: “Vijeće se uvjerilo da su 16. jula 1993. pripadnici HVO-a, od kojih su neki bili pripadnici 1. brigade ‘Knez Domagoj’, a neki 3. satnije 5. bojne Vojne policije, učestvovali u hapšenju 12 muškaraca Muslimana u selu Bivolje Brdo, koje su zatim pobili, spalili njihova tijela i zakopali u blizini napuštenog rudnika boksita na Bivoljem Brdu.” To su: Halil Šoše, Mustafa Đonko, Safet Đonko, Mustafa Torlo, Ahmet Torlo, Ibro Trbonja, Bećir Trbonja, Hilmo Mrgan, Bećir Mrgan, Džemal Elezović i Ibro Rahimić.
Tačka 2105: “Vijeće konstatuje da su oko 13. jula 1993. Dženita i Sanela Hasić, dvije mlade žene od 17 i 23 godine, ubijene snajperskim hicima dok su se nalazile na glavnoj cesti u Domanovićima. Naime, dok nije bilo borbi u selu, Ramiza Hasić kretala se u pravcu Glavice sa svoje dvije kćeri, Dženitom i Sanelom, kada je Sanela pogođena metkom iz snajperskog oružja i srušila se u kanal pokraj puta, prije mostića koji vodi ka kući susjeda. Mlada žena je još disala u trenutku kada je njena sestra Dženita Hasić također pogođena metkom iz vatrenog oružja – u lijevu nogu i glavu – i srušila se mrtva na cestu, ispred kuće susjeda…”
Žene, djeca i starci bošnjačke nacionalnosti zatočeni su u logor “Silos”, a muškarci od 18 do 60 godina u logorima “Dretelj” i “Gabela”.
ZLOČINI NAD SRBIMA
Logor “Dretelj” prvo je kontrolirao HOS i u njemu su zatvarali civile srpske nacionalnosti. Sud BiH u dvije je presude oglasio krivima pet pripadnika HOS-a za zločine u “Dretelju”. Ivan Medić i Tonči Rajić osuđeni su na 12, odnosno 2 godine zatvora. Presuda kaže da je Ivan Medić u junu 1992. silovao ženu srpske nacionalnosti, te da je istog mjeseca, zajedno s R. M., palicom po rukama tukao drugu, te da su joj zabadali igle pod nokte i svijećom zapalili kosu. Tonči Rajić u augustu 1992. pokušao je ubiti jednu zatočenicu, ali je jedan vojnik uspio uhvatiti cijev puške i meci su se zarili u plafon. Na optužnici su bili i Miroslav Hrstić i Miljenko Nogolica, ali su oni nedostupni pravosudnim organima Bosne i Hercegovine.
I u drugoj presudi našao se Ivan Medić, osuđen je na 7 te mu je izrečena jedinstvena kazna od 14 godina zatvora. Istom presudom osuđeni su i Ivan Zelenika i Edib Buljubašić na po 6 godina, a Marina Grubišić Fejzić na 5, dok je Srećko Herceg oslobođen. Presuda je pravosnažna od 22. septembra 2016. Pošto je na Kantonalnom sudu u Zenici osuđen na 34 godine zbog ubistva oca i portira jednog zeničkog preduzeća i pokušaja ubistva još jedne osobe, Edibu Buljubašiću izrečena je jedinstvena kazna od 34 godine. Ivan Zelenika prvostepenom presudom Kantonalnog suda u Mostaru od 25. oktobra 2021. osuđen je na 3 godine za ratne zločine u Mostaru.
Pripadnici HOS-a i u zemljama Evropske unije suđeni su za zločine počinjene u “Dretelju”. Vrhovni sud Kraljevine Norveške 2011. osudio je Mirsada Repka na 8 godina zatvora. Kao major HOS-a, Repak je protuzakonito lišio slobode 13 civila srpske nacionalnosti i odveo ih u logor. Nakon ubistva Blaža Kraljevića, komandanta HOS-a, Repak je prešao u komandu HVO-a, gdje je bio glavni vojni inspektor za Hercegovinu. Krajem 1993. hrvatske tajne službe sklonile su ga u Norvešku. Ahmeta Makitana sklonile su iste službe iste godine u Švedsku. On je priznao da je, kao stražar u “Dretelju”, u ljeto 1992. mučio 21 civila srpske nacionalnosti i Okružni sud u Stockholmu osudio ga je na 5 godina zatvora.
Za zločine nad civilima srpske nacionalnosti osuđen je i jedan pripadnik HVO-a. Sud BiH Edina Sakoča je osudio na 5 godina zatvora. On je, s vojnikom HVO-a zvanim Boban, 10. jula 1992. odveo civila T. Č. iz kuće Miška Đuraškovića i predao ga policiji u zgradi stare pošte u Čapljini. Vratili su se oko 3:00, znajući da su u kući majka i tetka odvedene T. Č. “Gdje su one?”, upitao je Boban i zapucao, ubivši Cvijetu Čučak i Vasiliju Ekmečić. Iznijeli su tijela pred kuću, a Boban ih je polio benzinom i zapalio, igrajući oko njih i uzvikujući: “Gorite, četnikuše!” Presuda je pravosnažna od 2. aprila 2018.
UŽASI “DRETELJA”
Za zločine u logoru “Dretelj” Sud BiH osudio je i dvojicu pripadnika HVO-a. Dražen Mikulić bio je vojni policajac i osuđen je na godinu i po zatvora. Krajem jula 1993. učestvovao je u surovom premlaćivanju Envera Grebovića, a kada je ovaj pao na koljena, Mikulić ga je grlićem razbijene flaše prerezao preko prsa, sagnuo se i pio krv. Rekao je: “Napio sam se balijske krvi.” Presuda je pravosnažna od 10. aprila 2014.
Ivo Raguž osuđen je na 3 godine. Kao član HVO brigade “Knez Domagoj”, u augustu 1993, s Antom Krešićem i više vojnih policajaca, učestvovao je u premlaćivanju zatočenih civila Semira Balavca, Edina Đulića, Medina i Selvedina Kaplana. Ante Krešić im je na ruke i uši uključivao elektrošokove pomoću poljskog telefona, od čega bi padali i krv bi im šiknula na nos i usta, a kada je Semir Balavac pao, Ivo Raguž mu je u nos i usta gurao sol. S njim na optužnici bio je i Veselko Raguž, ali je on oslobođen. Presuda je pravosnažna od 10. novembra 2015. Ante Krešić ranije je izveden pred Kantonalni sud u Mostaru i osuđen na 2 godine i 6 mjeseci, a presuda je pravosnažna od 7. aprila 2010.
Pored Ante Krešića, Kantonalni sud u Mostaru za zločine u logoru “Dretelj” osudio je još četvoricu pripadnika HVO-a. Frano Vulić osuđen je na 10 godina jer je, kao pripadnik III satnije V bojne Vojne policije, 14. jula 1993. pucao kroz prozor hangara i ubio Omera Duvnjaka, Izeta Duvnjaka i Hasana Duvnjaka. Presuda je pravosnažna od 2. jula 2014.
I Mijo Banović i Gojko Granić bili su vojni policajci, osuđeni su na 2,5 godine, odnosno na 2 godine zatvora. Banović je u augustu 1993. učestvovao u premlaćivanju šestorice zatočenih civila, koji su potom prisiljeni da goli leže na betonu i gledaju u sunce, a onda da jedni drugima skaču po stomaku. Granić je u junu 1993, s dvojicom vojnika HVO-a, tukao jednog zatočenika, a onda naredio da ga zatvore u samicu. Početkom augusta 1993. ispred jednog od zatočenika postrojenih pred samicama s nekakvog papirića pročitao je ime njegovog sina, a kada se ovaj suzdržao od bilo kakve reakcije, znajući da ga provocira, udario ga je puškom u stomak i naredio jednom vojniku da ga nastavi tući, tukli su ga sve dok nije izgubio svijest. Kada se osvijestio, pitao ga je gdje mu je puška i nastavio ga tući, a kada je ovaj rekao da jedan drugi zarobljenik može potvrditi da on nije imao pušku, Granić je premlatio i tog zatvorenika. Presuda je pravosnažna od 8. januara 2015.
Niko Lovrić priznao je krivicu i osuđen je na godinu zatvora. On je, kao zapovjednik voda III bojne Vojne policije HVO-a, u noći s 30. juna na 1. juli 1993. u Neumu lišio slobode pet civila bošnjačke nacionalnosti. Po dolasku do kamiona parkiranog pred zgradom Opštine, oko kojeg su bili raspoređeni naoružani pripadnici Vojne policije i HVO-a, civili su natjerani da se popnu na kamion u kojem su već bili drugi civili bošnjačke i srpske nacionalnosti, pa je pripadnicima HVO-a naredio da kamion krene za automobilom koji je on vozio, a da iza kamiona krenu druga vozila s vojnicima HVO-a, i tako ih je odvezao i predao u logor “Dretelj”. Presuda mu je izrečena 13. septembra 2018. Zatvorsku kaznu zamijenio je novčanom od 36.500 KM, kako je to potvrdila Elvira Mešić, službenica za informisanje Kantonalnog suda u Mostaru.
Za premlaćivanje u logoru “Dretelj” osuđena su i dva zatočenika koja su se stavila na stranu HVO-a. Ado Alagić 2016. priznao je krivicu i Kantonalni sud u Mostaru mu je izrekao kaznu od 1 godine i 6 mjeseci, a Refik Sarić osuđen je na 8 godina u Danskoj.
ZLOČINI U GABELI
Jedno ime povezuje sve logore u Hercegovini. To je Džeki Arklov, plaćenik HVO-a. On je u novembru 2006. priznao krivicu pred sudom u Švedskoj, koji ga je ranije osudio na doživotni zatvor zbog ubistva dvojice švedskih policajaca. Pamte ga logoraši iz “Dretelja”, “Heliodroma”, “Gabele”… Tukao je ljude do smrti.
I Željko Rodin osuđen je za zločine u više logora. Njega je Županijski sud u Splitu prvostepenom presudom od 5. marta 2020. osudio na 3 godine i 10 mjeseci jer je, kako stoji u optužnici Tužilaštva BiH iz 2012, kao isljednik Sigurnosno-informativne službe brigade HVO “Knez Domagoj”, u logorima “Dretelj”, “Gabela” i “Silos” učestvovao u ispitivanju, fizičkom zlostavljanju, ubistvu, povredi tjelesnog integriteta, ličnog dostojanstva, uvredljivim i ponižavajućim postupcima, nečovječnom postupanju prema civilima i pljačkanju imovine. Istom presudom njegov kolega, isljednik Marinko Marić, osuđen je na 4,5 godine zatvore. Optužnica Tužilaštva BiH iz 2006. tereti ga da je 10. augusta 1993. u logoru “Gabela”, nakon ispitivanja dvojice zatvorenika, naredio da jednog od njih, iako je u besvjesnom stanju, napukle lobanje, ležao u lokvi krvi, iznesu ispred zgrade i iz plastičnih boca sipaju mu vodu usta, uslijed čega je čovjek preminuo. U optužnici stoji i da je 30. septembra 1993, skupa s Nikolom Andrunom, učestvovao u premlaćivanju i mučenju jednog zatvorenika. Predmet se nalazi na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske od 2. novembra 2020. i još nije donesena drugostepena presuda, stoji u odgovoru Jasne Veršić, službenice za informisanje za kaznenu granu sudovanja Županijskog suda u Splitu, od 29. aprila 2022.
Nikola Andrun bio je zamjenik upravnika logora “Gabela“. Pred Sudom BiH osuđen je na 14 godina. On je 13. juna 1993, s Marinkom Marićem, surovo premlatio zatočenika Džemala Topića, a krajem jula odveo je Topića i još nekoliko zatočenika u vojarnu u Čapljinu, gdje su bili premlaćeni, da bi ga i u augustu premlatio. U augustu je odveo iz hangara Hivziju Dizdara, a narednog mjeseca i Mirsada Žuju, njihova tijela pronađena su 1996. s ustrijelnim ranama na potiljku. U septembru je, skupa s Marinkom Marićem, u dva navrata, tražeći od njega novac, surovo premlatio Mirsada Omanovića. Istog je mjeseca, skupa s Boškom Previšićem, upravnikom logora “Gabela”, izveo više zatočenika i predao ih vojnicima HVO-a Mati Brajkoviću, Miletu Nogulici i drugima, a ovi su ih premlatili. Tridesetog septembra je Mirzu Čolakovića, zajedno s Marinkom Marićem, isljednikom SIS-a, i stražarom Almirom Kudrom zvanim Hogar, davio kaišem i gušio vodom. Početkom oktobra Marinko Marić i on su odveli zatočenika Enesa Bratića u Policijsku stanicu Čapljina, gdje su ga tukli zajedno s policijskim isljednikom Vladom Rajićem. U oktobru je, skupa s nekolicinom pripadnika HVO-a, izvukao iz hangara Aliju Čolakovića, te su ga premlatili nasmrt. Presuda je pravosnažna od 13. januara 2014.
Kantonalni sud u Mostaru osudio je dvojicu pripadnika HVO-a za zločine u “Gabeli”. Luka Perić osuđen je na 2 godine jer je u prvoj polovini jula 1993. doveo dvojicu pripadnika HVO-a pred hangar i zovnuo jednog civila bošnjačke nacionalnosti. Rekao je onoj dvojici da je to taj kojeg traže, a civilu da nikada više neće raditi u svojoj radionici. Odveli su ga iza hangara i premlatili ga kocem, dok je Perić sve posmatrao. Onda su zovnuli zatočenike i naredili im da ga vuku po cesti do hangara. Sredinom jula 1993, skupa s tri do pet pripadnika HVO-a, došao je pred hangar “tri”, gdje je bilo i zarobljenih vojnika ARBiH i naredio da izađu svi oni koji su bili na Gubavici. Izašla su četvorica. Jednom su naredili da iz zaleta tri puta udari glavom u željeznu cisternu i da s podesta visine metar i po skoči na glavu na beton. On je to učinio, a oni su ga nastavili tući bejzbolskim palicama sve dok nije izgubio svijest. Naredio je tada i drugom da skoči s onog podesta na glavu. Ovaj je to odbio. Tukli su ga sve dok nije izgubio svijest. Onda su i trećem naredili da skoči s podesta. Ovaj je to učinio, ali se u padu dočekao na ruke. Naredili su mu da ponovi, a dva vojnika su mu ruke savila iza leđa. Skočio je. Perić ga je pozvao i naredio mu da spusti ruke niz tijelo i da ih ne smije podizati. Udarao ga je štapom po glavi. Od trećeg udarca zatočenik je izgubio svijest. Nepoznati vojnik je tada naredio i četvrtom da skoči s podesta. Ovaj je to učinio, a oni su ga udarali kundacima sve dok nije izgubio svijest. Presuda je pravosnažna od 23. januara 2014.
Zvonko Trlin osuđen je na godinu i po zatvora. On je 15. oktobra 1993. u kasarni HVO-a “Božan Šimović” u Grabovini pored Čapljine, gdje su se nalazili civili bošnjačke nacionalnosti dovedeni iz logora “Gabela”, zajedno s drugim pripadnikom HVO-a, tukao jednog civila. Izbili su mu dva zuba. U trenutku kada je civil klečao, Trlin mu je nožem pokušao odsjeći uho, ali ga je drugi vojnik spriječio. Tukli su ga oko sat vremena i bio je sav u krvi. Presuda je pravosnažna od 15. juna 2005.
BJEGUNCI OD PRAVDE
Za zločine na području općine Čapljina, pored optužnice protiv pripadnika HOS-a Miroslava Hrstića i Miljenka Nogolice, koji se nalaze u bjekstvu, aktuelne su i četiri optužnice protiv petorice pripadnika HVO-a i jednog zatočenika. Četvorica su u bjekstvu. Optužnica potvrđena pred Sudom BiH 2014. tereti Ivana Ančića da je kao upravnik imao potpun nadzor nad logorom “Dretelj”, gdje je bilo zatvoreno oko 2.000 civila bošnjačke nacionalnosti s područja Stoca, Čapljine, Prozora, Neuma, Mostara i Ljubuškog. Ančić živi u Splitu i odrekao se bosanskohercegovačkog državljanstva. Iste godine Sud BiH je potvrdio optužnicu protiv Vide Palamete. Tereti ga da je, kao komandir smjene u “Dretelju”, učestvovao u zlostavljanju zatočenih civila. Nedostupan je. Prošle godine mediji su pisali da je zaposlen u luci u Pločama.
Nedostupan je i Boško Previšić. Kantonalno tužilaštvo u Mostaru 2005. podiglo je optužnicu koja ga tereti da je, kao upravnik logora “Gabela”, poticao čuvare da muče zatočenike i da ih je i sam zlostavljao. U optužnici stoji da je 2. oktobra 1993. pucao u devetnaestogodišnjeg Mustafu Obradovića, jer je prekršio njegovu zapovijed po kojoj se zabranjuje zatočenicima, koji su svakodnevno tjerani na prisilan rad, da unose kruh u logor. Optužen je i da nije spriječio sedam ubistava zatočenika logora. Tereti ga i da je skrivao zatočenike kada su službenici Crvenog krsta posjetili logor. Živi u Vinkovcima.
Kantonalni sud u Mostaru 2017. potvrdio je optužnicu protiv Ade Alagića, Mate Brajkovića i Zihnije Šahinovića, koja ih tereti za zločine u logoru “Gabela”. Brajković i Šahinović izjasnili su se u decembru prošle godine da nisu krivi, a Ado Alagić je nedostupan. Alagić je 2016. pred Kantonalnim sudom u Mostaru priznao da ja kao zatočenik u logoru “Dretelj” tukao zatočenike i osuđen je na godinu i po zatvora.
OSLOBOĐENI OPTUŽBI I SUMNJI
U maju 2014. u SAD-u je uhapšen Zdenko Jakiša, osumnjičen da je u Čapljini počinio ratni zločin. U februaru 2016. odobreno je izručenje, ali je, kako su to u oktobru 2020. pisali neki mediji, postupak protiv njega obustavljen. Navodno je Jakišin advokat Petar Puljić poslao medijima obavijest Kantonalnog tužilaštva Mostar, u kojoj se navodi kako se “obustavlja istraga vođena protiv Zdenka Jakiše, a zbog osnova sumnje da je počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva (ubistvo Ahmeta Bašića i Emine Bašić), s obzirom na to da nema dovoljno dokaza da je počinio kazneno djelo za koje je vođena istraga”. Iz Tužilaštva HNK-a nisu u zakonskom roku odgovorili na naše pitanje da li mogu potvrditi ovu informaciju.
Na haškoj listi u kategoriji “A”, koju su mediji nedavno objavili, a na kojoj se nalaze imena osoba za koje, po mišljenju haških istražitelja, ima dovoljno dokaza za podizanje optužnice za ratne zločine, nalaze se i imena dvojice osumnjičenih za zločine na području Čapljine.
Pored Srećka Hercega i Veselka Raguža, optužbi za zločine u općini Čapljina oslobođena su još petorica pripadnika HVO-a. Sud BiH oslobodio je Nikolu Zovka, komandira Policijske stanice u Čapljini, Petra Krndelja, njegovog pomoćnika za uniformisanu policiju, Krešu Rajića, komandira voda Vojne policije HVO-a, i Ivicu Ćuturu, operativnog radnika za pozorno-patrolnu djelatnost. Sudsko vijeće utvrdilo je da je HVO 28. jula 1993. izveo akciju na selo Čeljevo i da su ubijena tri civila – Nerman Veledar, Amel Veledar i Edin Veledar, ali nije utvrđeno da su u njoj učestvovali optuženi, izuzev Petra Krndelja, koji nije imao komandnu odgovornost. Presuda je pravosnažna od 16. januara 2018.
Fikret Boškailo pred Okružnim sudom u Trebinju oslobođen je optužbe da je od aprila do jula na području Čapljine 1992. učestvovao u pljački i uništavanju imovine velikih razmjera. Presuda je pravosnažna od 14. septembra 2006.
The post Logori HVO-a u kojima je mrvljen čovjek appeared first on DVOGLED.
