Nekada je Praznik rada donosio masovne sindikalne povorke, parole i jasno artikulisane zahtjeve – za osmočasovno radno vrijeme, pravo na bolovanje, sigurnost na radu. Danas, za mnoge radnike u zemljama bivše Jugoslavije, ovaj praznik prolazi u tišini, uz roštilj i druženje s porodicom, ali i s osjećajem neizvjesnosti hoće li njihovo radno mjesto sutra još postojati.
„Naši radnici i dalje osjećaju duh Prvog maja, ali to je sada dan odmora. Mi smo 12 godina zaredom organizirali akcije na 1. maj, ali sam shvatio da je bolje taj dan prepustiti radnicima. Borba ne traje jedan dan – traje cijele godine“, kaže Mladen Novosel, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske.
No to ne znači da se borba promijenila u svojoj suštini. „I prije 150 godina i danas problem je isti – interes profita. Kapital pokušava ostvariti što veći dobitak na račun radnika. I dalje je najlakše ucjenjivati ljudsku radnu snagu, a ne sirovine ni tehnologiju. Danas, pored radnika iz trećih zemalja, na sceni je i umjetna inteligencija. Postavlja se pitanje – hoće li roboti raditi za minimalac ako ljudi više ne žele?“
Nova borba za stara prava
Jedan od prijetnji za radnička prava danas je rad pod nadzorom algoritama. Na digitalnim platformama zaposleni nemaju direktnog šefa, ali zato imaju softver koji prati njihov rad, ocjenjuje ih i odlučuje ko će dobiti sljedeći zadatak – a ko neće.
Samir Lemeš, dekan Politehničkog fakulteta u Zenici i predsjednik Upravnog odbora Eko foruma Zenica, smatra da „automatizacija i digitalizacija mogu imati i pozitivne i negativne učinke na radnička prava“.
Na jednoj strani, kaže, automatizacija i digitalizacija povećavaju sigurnost radnika jer se za opasne poslove angažuju roboti ili softver, a takođe omogućavaju fleksibilno radno vrijeme i rad od kuće.
„Ovi trendovi otvaraju nova radna mjesta koja ranije nisu postojala, ali također donose i negativne strane, poput rasta nesigurnih oblika rada bez stabilnih prava, nestajanja niskokvalifikovanih radnih mjesta i narušavanja privatnosti radnika.“
Za Lemeša, najveća prepreka je „pravedna tranzicija“, koja ne smije ostati samo prazna fraza ili politička parola. „Radnici moraju biti stalno obrazovani, usavršavani i dokvalifikovani kako bi svi, a ne samo bogati, imali koristi od novih tehnologija i trendova.“
Strani investitori – domaća slabost
Damir Bećirović, doktor ekonomskih nauka iz Tuzle, upozorava da domaći ekonomski sistem ne funkcioniše po pravilima slobodnog tržišta, već ostaje pod snažnim uticajem politike. „Mi ne živimo u slobodnom društvu – ovdje politika i dalje upravlja ekonomijom, čak i privatnim biznisom, bilo kroz regulacione okvire, ali puno direktnije kroz javne nabavke, tendere i političku podršku privatnim kompanijama koje su bliske određenim političkim opcijama“, kaže. Prema njegovim riječima, u takvom ambijentu iluzorno je očekivati ozbiljan i održiv ekonomski rast.
Zelena tranzicija – uvođenje ekoloških standarda i prelazak na čistu energiju – sve češće se koristi kao politička parola. No, šta ona zapravo znači za radnike? U rudarskim, metalurškim i industrijskim centrima poput Tuzle, Zenice ili Bora, to često znači zatvaranje postrojenja, otpuštanja i pritisak na radnike da se prekvalifikuju – uz minimalnu podršku sistema.
Bećirović naglašava da se „zelena tranzicija u realnosti često koristi kao opravdanje za rezanje troškova i gašenje industrije, bez stvarnog plana za ljude koji ostaju bez posla“. Prema njegovim riječima, globalne okolnosti ne idu u prilog njenoj dosljednoj primjeni
„Američki izbori, dolazak Trumpa na vlast, kao i kineska ekonomska politika, pokazuju da je zelena agenda vjerovatno odgođena na jedan duži period. Sada se bude snage u Evropskoj uniji koje su svjesne da pretjerano insistiranje i subvencioniranje zelenih politika šteti opštoj konkurentnosti evropske ekonomije.“
Prava radnika ostaju nepromijenjena
U Srbiji, iako industrija napreduje, prava radnika ostaju nepromijenjena, upozorava Zoran Mihajlović, sekretar Veća Saveza samostalnih sindikata Srbije. Ističe da borba za radnička prava ostaje jednako žestoka, bez obzira na industrijsku revoluciju i digitalizaciju, dok kapital sve više raste, a interes kapitalista postaje nezajažljiv.
Mihajlović ističe paradoksalnu situaciju u kojoj Srbija uvozi radnu snagu, dok istovremeno strani investitori dobijaju podsticajna sredstva da otvore fabrike. Zaposleni su uglavnom strani radnici. „Desiće se da ćemo mi kao poreski obveznici izdvajati sredstva za strane investitore, a u fabrikama će raditi strani radnici“, naglašava.
Takođe, upozorava da Srbija mora promijeniti politiku investicija jer nedostatak domaće proizvodnje i brendova dovodi do povećane zavisnosti od stranog kapitala i niskoproduktivnih poslova. „Očekujem da će strani investitori koji su danas tu, ubrzo otići zbog rasta cijene rada i odlaska na tržišta sa jeftinijom radnom snagom“, zaključuje Mihajlović.
Bećirović podsjeća da su i rijetki periodi rasta u Bosni i Hercegovini dolazili kao posljedica spoljnih faktora, a ne domaćih reformi. „Nama su dobri periodi rasta i razvoja bili vezani prije svega za nefunkcionalnost entitetske Vlade [u Federaciji BiH] prije nekoliko godina kada je bila u tehničkom mandatu i za određeni rast ekonomije u Njemačkoj i Evropskoj uniji. U ovom momentu kada imamo recesiju u Njemačkoj ili stagnaciju u toj zemlji, to se u velikoj mjeri odražava na našu zemlju. Imamo pad izvoza“, kaže.
Dodatno upozorava na posljedice ekonomske politike koja nije u stanju da stvori nova radna mjesta. „Neke nelogične odluke Vlade Federacije BiH koje su kao u korist građana, poput minimalnog ličnog dohotka, u konačnici generiraju da nema novih zapošljavanja, a imamo čak i pad zaposlenosti. Pitanje je da li je veći minimalni lični dohodak za 50 ili 100.000 radnika vrijedniji od smanjenja broja radnika za 1.000 ili 2.000 ljudi?“
Borba za novu relevantnost
Svi sagovornici se slažu u jednom: od radnika se danas očekuje više nego ikad. Mora biti digitalno pismen, fleksibilan, prilagodljiv. Mora sam plaćati svoje prekvalifikacije, sam se snalaziti za dodatne vještine – i često raditi u okruženju bez sigurnosti i zaštite.
U svijetu u kojem poslodavci više nisu lokalni, već globalne platforme, a radnici sve češće freelanceri ili povremeno angažovani, sindikati gube klasične poluge moći. Ipak, to ne znači da su nemoćni.
„Moramo se mijenjati, ali i čuvati suštinu. Cilj ostaje isti – dostojanstven rad“, kaže Novosel.
Podsjeća da je sindikalna borba univerzalna i dugoročna. „I prije 150 godina i danas – kapital pokušava smanjiti trošak rada. To se nije promijenilo. Promijenili su se alati. Naš zadatak je da se prilagodimo – i da ne odustanemo“, zaključuje, prenosi AJB.
