Oni su, takođe, nezgodno pitanje za strateške mislioce, gde postoji veoma neophodna debata o efikasnosti akcija koje mogu izgledati lažno ili nemoralno i koje mogu dovesti do civilnih žrtava ili opakih odmazdi.
Moj kolega Frensis Haris je istakao da je najveća zabrinutost zbog pokušaja atentata na visokom nivou to što su „posledice nesagledive“, piše za CEPA.org Majkl C. Diciana, naučni saradnik Centra za Intermarium studije Instituta za svetsku politiku i gostujući saradnik u Transatlantskom dijalog centru i istraživački asistent Instituta Yorktown.
Rat je Pandorina kutija: kada se jednom otvori, nijedna zaraćena strana ne može garantovati ishod. Kampanje ubistava tokom rata su mikrokosmos te nepredvidivosti, jer eliminacija „đavola koje poznajemo“ mora, po logici, obećavati nepoznate đavole.
To ne mora nužno da ukloni taktičke i moralne dobitke koje mogu postići zaraćene strane koje učestvuju u takvim kampanjama. Ako prihvatimo da ciljevi atentata važe i u drugim kinetičkim vojnim operacijama (ruski general-potpukovnik Igor Kirilov mogao je isto tako lako poginuti na bojnom polju kao što ga je ubila Ukrajina u decembru), mora se postaviti pitanje zašto je neopravdano izvođenje ovih operacije?